Nakon izvedbe opere Seviljski brijač u berlinskoj Staatsoper 2009. godine, tamošnja izbirljiva publika velikim je pljeskom pozdravila novu članicu ove ugledne operne kuće. Pljesak prepune dvorane bio je namijenjen Evelin Novak, hrvatskoj sopranistici svjetskog glasa, rođenoj u Gornjem Mihaljevcu kraj Čakovca. Iako vrlo mlada, Evelin je dosad pjevala na pozornici zajedno s Placidom Domingom, Annom Netrebko, Rollandom Villazonom i drugim velikanima svjetskih opernih kuća, a nastupala je i u čuvenoj milanskoj Scali, što je san svakog opernog pjevača.

Evelin Novak je danas članica Internacionalnog opernog studija Staatsoper u Berlinu u Njemačkoj te pjeva na brojnim svjetskim pozornicama, no svoju je glazbenu naobrazbu započela upravo u Hrvatskoj. Iz tog smo je razloga zamolili za ekskluzivan razgovor za CARNetov Portal za škole o njenim školskim počecima, učenju i svakodnevnom vježbanju te o njenom putu iz hrvatskih glazbenih institucija do velikih svjetskih opernih kuća.

Odrasli ste na seoskom imanju s puno domaćih životinja gdje ste često pomagali roditeljima oko svakodnevnih poslova, no ipak ste uspješno izvršavali i svoje školske obaveze. Rano ste počeli svirati klavir te uzimati satove pjevanja… što iz tih dana djetinjstva najradije pamtite?

Najljepše mi je bilo kada sam s djedom i bakom odlazila na polja, u vinograd i tamo im pomagala.  Uz posao bismo često zajedno - u tri glasa pjevali naše narodne pjesme. Često smo pjevali i slovenske i mađarske pjesme, jer moji djed i baka dolaze iz mjesta na sjeveru Hrvatske koje je na samoj granici sa Slovenijom, pa su i djed i baka nekada u školi učili i mađarski jezik. Vjerojatno upravo od tuda dolazi i moja ljubav spram operete i mađarskih čardaša.

Pošto sam bila jedino dijete, na imanju sam uvijek bila "tatin sin". Jako rano, još u nižim razredima osnovne škole, obavljala sam sve poslove a znala sam i voziti i koristiti traktor sa svim njegovim priključcima. Te mi uspomene nikada neće izblijediti i moje će se srce - gdjegod da se u svijetu nalazim - uvijek vraćati tim poljima, šumama, mirisima... to mi ne mogu zamijeniti ni najsjajnija svjetla velikih gradova u kojima živim posljednjih desetak godina otkad sam počela studirati i baviti se operom.

Kada ste se počeli baviti glazbom?

Glazbom sam se počela baviti već od najranije dobi pa sam već sa tri i pol godine imala svoj prvi nastup i to pred nekih petstotinjak ljudi. Još kao mala djevojčica pjevala sam na raznim koncertima i festivalima no puno se toga promijenilo kada sam upisala solo pjevanje u glazbenoj školi u Varaždinu. Tada sam se naime zaljubila u operu i počela otkrivati sve ljepote klasične glazbe.

Kako je izgledao vaš prosječan školski dan?

Imala sam devet godina i pohađala treći razred osnovne škole kada me mama upisala u glazbenu školu u Čakovcu, smjer klavir. Od toga sam dana paralelno pohađala dvije škole. S obzirom da sam živjela u selu koje je od Čakovca udaljeno dvadesetak kilometara, ta svakodnevna putovanja bila su prilično naporna i zahtjevala su dosta odricanja. Moja obitelj mi je zaista puno pomogla: tri do četiri puta tjedno vozili bi me do Čakovca u glazbenu školu i onda bi me tamo čekali po nekoliko sati, sve dok mi ne bi završila nastava.

Na nastupe i koncerte najčešće me vozila mama, a na jednom takvom nastupu čula me i moja profesorica klavira. Bila je vrlo ganuta mojim nastupom pa me, onako u suzama, pozvala na razgovor i predložila da prijevremeno upišem Srednju glazbenu školu u Varaždinu. Prijemni ispit sam položila te iste godine, kod prof. Darije Hreljanović - i tek su tada počele prave muke s putovanjima. No, obitelj mi je i ovog puta pomogla.

Nakon osmog razreda, na inzistiranje roditelja, pored Srednje glazbene škole upisala sam i Jezičnu gimnaziju. Moji su se naime bojali da bih se jednog dana mogla predomisliti i prestati pjevati, a i sam glas je vrlo osjetljiv organ pa je svakako trebalo završiti još jednu školu. To mi je razdoblje bilo izuzetno naporno.

Svakog sam jutra u 6 sati radničkim autobusom putovala do Čakovca gdje sam presjedala na drugi autobus za Varaždin i stizala na nastavu u 7.30. Nakon nastave u varaždinskoj gimnaziji, jurila sam na popodnevnu nastavu u Srednju glazbenu školu. Navečer bih se autobusom vratila doma oko 20 sati i tada bih nakon večere učila i pisala zadaće.

Dvije je godine tako izgledala moja svakodnevica,  a onda sam pobijedila na natjecanju u Karlovcu, kao i na državnom natjecanju u Dubrovniku u kategoriji solo pjevanje, i moja me profesorica Darija Hreljanović poslala na prijemni ispit u Graz. Imala sam samo 16 godina kad sam položila taj prijemni ispit i tako postala najmlađi student akademije. Tada sam se odlučila u potpunosti posvetiti glazbi pa sam preostala dva razreda jezične gimnazije završila tako što bih na kraju svakog polugodišta polagala predmete. Tako sam jedno vrijeme bila i studentica i učenica, a zbog studentskih obaveza nisam mogla ići ni na maturalno putovanje.

Nakon Graza upisali ste Državnu visoku školu za glazbu i teatar u Stuttgartu gdje vam je učiteljica pjevanja bila poznata hrvatska operna pjevačica prof. Dunja Vejzović.

Našu veliku primadonu, profesoricu Dunju Vejzović, upoznala sam kao osamnaestgodišnjakinja, na jednom ljetnom seminaru, i kad me pozvala na prijemni ispit njezinu klasu na studij u Stuttgartu, tu sam ponudu odmah prihvatila. Moram napomenuti da se moj otac cijelo vrijeme protivio mom glazbenom putu i da je uporno ustrajao na tome da studiram jezike i postanem profesorica koja radi u školi i živi "normalnim" životom. Htio je da budem bliže domu pa nije odobravao studiranje u Grazu.

Predomislio se kad je vidio kako su mi nakon pjevanja prišli svi članovi žirija i iskazali zanimanje i poštovanje. Tada je ipak pristao, s obrazloženjem da je Graz  "samo dva sata vožnje od našeg sela". No, kad sam izrazila želju za studiranjem u Stuttgartu nije pomoglo ništa. Nije se mogao s tim pomiriti i palo je dosta teških riječi. Profesorica Vejzović je čak poslala pismo mojim roditeljima i pokušala ih uvjeriti da mi ne bi trebali braniti nešto što toliko iz mene progovara. Majku sam uspjela pridobiti na svoju stranu i ona me odvezla na autobus za Stuttgart, no tata se nije želio niti pozdraviti iako smo putem do autobusne stanice stali na polju gdje je balirao sijeno, dakle ono što sam ja nekad radila. Plakao je.

Tek kad sam počela studirati kod profesorice Vejzović, pobjeđivati na raznim natjecanjima, donositi nagrade te financijski pomagati roditeljima u izdacima koje donosi školovanje u inozemstvu - shvatio je da je moj put nešto što je jače od mene.

Kakva su vaša iskustva rada s prof. Vejzović?

Profesorica Vejzović je iznimno draga osoba i kad sam bila daleko od obitelji postala je mojom drugom majkom.  Jedno sam vrijeme čak i živjela kod nje i puno smo toga radile zajedno. Preslušavale smo njene snimke i ona me svemu podučavala pa čak i šivanju na mašini. Puno sam toga od nje naučila, i to ne samo na nastavi.

Nakon diplome prošli ste audiciju za berlinsku opernu kuću Staatsoper  na koju se prijavilo 400 pjevača iz cijelog svijeta čiji ste i danas član. Kako izgleda vaš prosječan dan u Berlinu?

U dane kad su probe, prvo imamo one muzičke na kojima s korepetitorima i tzv. "glasovnim trenerima" (vocal couch) pripremamo uloge. Kada cijelu ulogu naučimo napamet, a to obično traje dva do tri tjedna, počinju scenske probe. Nakon toga imamo probe s dirigentom i orkestrom i tad počinju predstave. U dane kada imamo predstave dobro je ne puno pričati (ovisno o tome koliko je uloga zahtjevna) i ti mi dani najteže padaju jer ne mogu telefonirati mojima u Hrvatsku. Otprilike dva sata prije predstave počinje šminkanje, nakon čega slijedi uljepšavanje te na kraju oblačenje kostima. Poslije predstave doma dolazim kasno, nešto prije ponoći.

Zato me ponekad jako ljuti kad me ljudi nazivaju spavalicom jer se budim tek u 9. Mi pjevači jednostavno imamo drugačiji bioritam. Kad bih se budila ranije, teško bih navečer kasno mogla pjevati na pozornici. Tako otprilike izgleda jedan moj radni dan.

Možete li našim čitateljima reći koliko smatrate da je kod uspješnih glazbenika presudan talent, koliko naporan rad, a koliko možda dobar menadžer?

Najvažniji je talent ili - ja bih to nazvala - Božji dar. Rad je neopisivo važan, također i sposobnost brzog i dobrog pamćenja, strpljenje, učestalo dokazivanje te dobra pripremljenost na svim probama. Također je važno imati i normalan pristup prema kolegama, bez umišljenosti. Važan je i dobar menadžer jer upravo on šalje pjevače na prave audicije pred prave i kompetentne stručnjake.

Osim klasične glazbe, koje još vrste glazbe volite i slušate?

Obožavam salsu i tango, Beyonce, Shakiru, Gypsy Kingse...

Kad ćemo vas ponovno imati priliku slušati u Hrvatskoj?

Na moju veliku žalost, u Hrvatskoj sam sve koncerte i sve nastupe morala odgoditi do daljnjeg. Razlog je taj što unaprijed imam isplaniranu cijelu sezonu i što mi nastupi, koncerti i naravno opere ne ostavljaju puno slobodnog vremena. To mi teško pada jer mi svaki koncert u Hrvatskoj puno znači. Nadam se da ću ovog ljeta opet biti u mogućnosti pjevati na velikom koncertu Opera pod zvijezdama, jer mi je to jedan od najdražih koncerata u Hrvatskoj.

Nisam sigurna u taj nastup jer ću cijelo ljeto pjevati u Beču na predstavama na koje dođe i do 6200 posjetitelja. No nadam se da će mi se datumi nekako sretno posložiti te da ću uspjeti nastupiti i na Operi pod zvijezdama. U izradi je i moja osobna web stranica na kojoj ćete uskoro moći pratiti sve moje aktivnosti.

Kakvi su vam planovi za budućnost?

Ovih sam dana u Berlinu potpisala ugovor tako da u tome gradu ostajem i sljedeću sezonu. U planu su tri lijepa projekta i velike uloge. U budućnosti bih željela nastaviti nizati uspjehe te da mogu pjevati u velikim opernim kućama diljem svijeta. Nakon toga mi je želja vratiti se u Hrvatsku i tu kod nas mlade učenike podučavati pjevanje.

I na kraju, recite nam: kome bi se dijete koje se želi baviti operom u Hrvatskoj trebalo prvo obratiti?

Danas diljem Hrvatske ima jako puno profesora pjevanja. Svako dijete koje se želi baviti pjevanjem trebalo bi s roditeljima otići u obližnju glazbenu školu i tamo zamoliti jednog od profesora za neki individualni sat. Na tom bi satu profesor mogao dijete preslušati i potom mu dati kvalitetnu i korisnu povratnu informaciju.

Od profesora je najbolje odabrati onog koji se dokazao u radu s djecom i koji ima najviše uspjeha sa svojim učenicima. No, možda je najvažnije slušati svoje srce i unutarnje porive jer oni nikad ne lažu. Potrebno je vjerovati u vlastiti uspjeh jer stara poslovica kaže: Kad vam je cilj poznat - već ste na pola puta.